My World. My Dreams. My Rules.

01.07.2009.

Rijeka snova

Toplo ljetno poslijepodne.
Plava joj je kosa vijorila nošena vjetrom. Plave su joj oči bile ispunjene suzama. Stotinu metara ispod nje prostiralo se mirno plavo more. Nebo je bilo tako plavo, tako čisto, tako savršeno. Stajala je na samome rubu litice koja se gotovo okomito izdizala iz mora. Suze su joj tiho klizile licem da bi se potom u nijemoj tugi padale gotovo beskonačno dugo dok se konačno ne bi stopile s morem.
Djevojka je bila sitne građe. Ispod blijede su joj se kože ocrtavale kosti. Poluzakriveno koprenom duge plave kose nalazilo se sitno lice. Na bijeloj su se koži jasno isticale predivne plave oči. Tanke su joj usne u tišini drhtale. Lice joj je bilo lišeno svakog tračka boje.
Stajala je tako satima dok joj je vjetar nosio kosu i igrao neku zagonetnu igru s njenom dugom bijelom haljinom. Stajala je u tišini. Nije se micala, samo bi povremeno oborila ili podigla pogled. Izgledala je poput neke predivne vile koja je ostala zarobljena u ovome tmurnome svijetu, a bol ju razdire. Njeni su se jecaji stapali sa podrhtavenjem valova u tugom ispunjenu simfoniju. Njezin se se lagani cvjetni parfem u vrtlogu toplog vjetra spajao sa notama cvijeća u predivan miris ljeta uz dašak boli.
Polako je podizala pogled prema nebeskome svodu. Dok je promatrala lijeno kretanje predivnih plavih oblačaka suze su joj navirale u oči s još većom silinom dok se ona prisjećala prvoga dana ljeta. Prisjećala se dana nakon kojega je njen život krenuo sasvim drugim tokom. Nakon toga dana više ništa nije bilo isto.
Toga su je dana, kao i svakoga drugoga, probudile zrake sunca u svojem uobičajenom plesu po zidovima njene sobe. Tiho je uzdahnula i otvorenih očiju ležala u krevetu. Iznad nje se baldahin lagano ljuljao plešući s povjetarcem koji je ulazio kroz poluotvoren prozor. Toga je jutra, baš kao i svakog drugog, sanjarila. Uvijek je sanjarila o istome. Nije sanjarila o velikome bogatsvu, modernim krpicama ili slavi. Sve što je željela bilo je naći Njega. Željela je naći tu posebnu osobu koja će joj moći uzvratiti ljubav sa jednakom strasti kojom je ona voljela. Željela je naći osobu koja če uvijek biti kraj nje, osobu koja će ju tješiti toplim zagrljajem, a strah i tugu u trenu odagnati poljupcem. Svakoga je dana ta tajanstvena divna, i nadasve nestvarna osoba, imala drugi izgled. Jednoga je dana on bio visok i plavokosm drugoga je dana to bio tamnokosi skater. No On, kakav god bio, za nju je uvijek bio savršen. I cijeloga je toga dana bio s njom. Kada joj je bilo teško on bi je tješio. Barem u njenim mislima. Kada bi je u školi mučili, On joj je priskakao u pomoć. Kada bi ju doma braća dovodila do ludila, On bi je smirio jednim zagrljajem. Kada bi navaečer legla u svoj prostrani krevet, tužna jer ni toga dana nije ostvaren njen jedini san, On bi ju tiho privio uz sebe i ona bi spokojno zaspala u njegovom naručju. Tokom noći On bi tajanstveno iščeznuo, znajući da će ga slijedećega jutra naslijediti netko drugi. Jednako savršen kao On. Jednako nježan kao On. Jednako brižan kao On. Jednako nestvaran kao On.
Toga je jutra On bio srednje visine, velikih smeđih očiju sa blago kovrčavom smeđom kosom i predivnim bijelim osmijehom. Tužno se osmjehnula samoj sebi. Znala je da joj slijedi još jedan dan ispunjen sanjarenjem i maštanjima. Svaki je dan bio takav. Zadnjih se mjeseci, razočarana u sve i svakoga, sve češće povlačila u svoj tajanstveni svijet mašte gdje ju je uvijek sa toplim osmijehom na licu i raširenih ruku čekao On. U tome joj je svijetu bilo lijepo. Jedino se u njemu osjećala kao da je doma. Jedino se u njemu osjećala voljenom i shvaćenom. Jedino se u njega svakoga dana željela vratiti.
Nespretno je ustala iz kreveta i pogledala kroz veliki starinski prozor. Ohrabrujuće joj se smješio topao i vedar dan. Nebo je bilo kao obojano vodenim bojama. Savršeno plavo bez i jednog oblačka. Odjenula se i provela više od pola sata u kupaonici. Izbjegavala je ono neizbježno. Novi dan. Dok je silazila niz blistave stepenice odasvuda su ju okružili glasovi. Raspoznala je mamin visoki prijeteći glas, tatin duboki smirujući glas. Jasno je mogla razabrati ljutnju u sestrinom glasu i plačljivost u onom bratovu. Duboko je udahnula. Čekao ju je još jedan vikend. Znala je točno kako će se sve odvijati. Za nekoliko će trenutaka ona sjesti na svoje mjesto za pretrpanim stolom. Spremno će je dočekati sestra sarkastično ju upozoravajući da je gotovo podne. Ona će u tišini jesti pripremajući se za bijeg u svoj svijet. Jer vikende je bilo gotovo nemoguće preživjeti u onome stvarnome svijetu. Cijela je subota uvijek bila ispunjena glasnim negodovanjima na mamine naredbe koje su se sve redom odnosile ne pospremanje, glancanje, usisavanje i poliranje. U nedjelju će ju već na neki način izvući iz kuće. Bilo na neku predstavu, na ručak, na izlet na nečiji rođendan. Bili su zako predvidljivi. I znala je da ih voli. Kako god predvidljivi ili ponekad naporni bili. Bili su puni ljubavi i raumijevanja i željni joj to pokazati. Žalila ih je jer je dobro znala na što su konstantno nailazili. Nailazili su na zid koji je godinama gradila. Svako bi razočarenje, svu tugu i bol ona pretvorila u novu ciglu i za nekoliko centimetara podignula svoju obranu. Otežala im proboj do nje.
Danas su učinili odmak od predvidljive rutine. Priopčili su joj da odlaze na vikend u prirodu. Konačno idu pogledati onu vikendicu o kojoj su već mjesecima razmišljali. Bila je to vikendica na nekom brdu, udaljena 2 sata vožnje i kako su to njeni roditelji vrlo entuzijastično ponavljali, bila je u prirodu na svježem zraku. Divno. Nije mogla zamisliti ništa gore od 2 dana u par kvadrata sa svojom prebučnom obitelji. Osim možda 2 dana u par kvadrata s njima i tko zna kakvim bubama i štakorima. U nekoliko se minuta spakirala i ugurala u auto sa ostalima. Nakon 2 sata vožnje što drndavim cestama što nekakvom poludžunglom zaustavili su se pred nečime što je njoj ličilo na kuću vještice iz Ivice i Marice. Samo što je ova kućica bila prekrivena žbukom a ne slatkišima. I nije bilo (ili se barem nadala) nijedne vještice u blizini. Kao ni ijedne druge osobe. Nakon raspakiravanja i improvizirane večere za stolom za dvoje, navukla je vestu i krenula u šetnju. Rekla je roditeljima da želi malo pogledati okolicu i upoznati nekoga, dok je zapravo samo očajnički tražila izlaz iz onog klaustrofobičnog kućerka. Ili kako su oni to zvali vikendica. Hodala je desetak minuta šljunčavom cestom dok se nije spustila do samoga mjesta. Činili su ga crkva, dućan i nekoliko kuća. Osjećala je težak vonj stajskog gnoja. U dućanu se opskrbila čokoladicama i krenula, na njeno veliko olakšanje, asfaltiranom cestom niz brdo. Ubrzo je stigla do poveće zgrade za koju je uskoro otkrila da je škola. Bila je kao i sve druge kuće u okolici okružena zelenilom. Zahvalno je sjela na klupicu i krenula se tješiti slatkišima. Iz maštanja ju je prenuo zvuk koraka koji je dopirao iza nje. Za nekoliko se trenutaka ispod nje stvorio On. Izgledao je baš onako kako ga je prije nekoliko sati, toga jutra zamislila. Nasmiješio joj se. Uhvatila je samu sebe kako mu čak i nesvjesno uzvraća istom mjerom. Predstavio joj se i time započeo razgovor. Razgovor koji će potrajati nekoliko sati, do dugo u noć, a da ona toga neće biti svjesna. Razgovor koji je bio prožet smijehom, pitanjima, iznenađenjima. Prekinulo ih je crkveno zvono koje im je dalo do znanja da su tamo sjedili udubljeni u razgovor već nekoliko sati. Znala je da nije javila roditeljima da će kasniti i da bi bilo bolje da krene doma. Pomisao na šumu kroz koju će morati proći sama po mraku u njoj nije naišla na odobravanje. Kao da joj je čitao misli, ponudio se da je otprati. Zahvalno je prihvatila ponudu, sasvim svjesna čudnog osjećaja koji je sada njegov osmijeh u njoj izazivao. Postojala je riječ za tu bolest od koje je ona, znala je, polako ali sigurno obolijavala, ali je čvrsto odlučila da neće u to povjerovati. Ona, tako hladna i razumna, nije si mogla dopustiti da se samo tako zaljubi u neznanca. Nije željela vjerovati da je njemu uspjelo ono što već dugo nikome nije pošlo za rukom - probiti se kroz zid koji ju je opasavao.
Naježila se od siline hladnoga vjetra. U podnožju se litice more uzburkalo dok su valovi sve brže i brže i sve snažnije i snažnije udarali o stijene. Kao da su pratili ritam potmulog udaranja njenog srca. Polako je podignula pogled prema nebu koje je poprimalo krvavocrvenu boju dok je Sunce, za kraj još jednoga dana, uranjalo u beskrajno more. Osjećala je u sebi isto ono komešanje koje je jasno mogla vidjeti ispod sebe. Sjećanja su navirala sve brže i brže, a uspomene su je gušile poput omče oko vrata. Suze su neprestano tekle dok je ona plovima vremeplovom vraćajući se na onu, ne tako davnu večer.
Jasno se sjećala mirisa njegovog parfema koji joj je ispunio nosnice i pomutio pamet, topline koja je njome prostrujila kada joj je dodirnuo ruku, tuge koju je jedva susprezala kada je pred sobom ugledala svoju vikendicu. Prisjetila se kao jučer njegovih riječi kojima joj je obećao da će biti na istome mjestu is utra ako ga poželi vidjeti. Prisjetila se izdajničkog smješka koji joj je tada zatitrao na usnama.
Sjećala se svega. Kao da je bilo jučer, sjećala se njihovog prvaog poljupca. Bilo je to drugoga dana ljeta dok je u pozadini svirala Rijeka snova. Sjećala se svih poruka koje su razmijenili tokom ljetnih mjeseci, svih njihovih susreta ispunjenih srećom, smijehom i ljubavi. Od onoga je dana onaj lik iz njenih snova svakoga jutra poprimao isti lik. Bio je to On. I svakoga bi ju puta preplavila neopisiva sreća kada bi ga se sjetila. Jer On je bio tako nježan. On je bio tako savršen. Ali što je bilo ono najvažnije, i što bi joj uvijek izmamilo osmijeh na lice, On je bio tako stvaran.
Sjećala se pe povratka u školske klupe. Sjećala se kako je sjedila u tim klupama u malim učionicama, a u mislima je bila negdje daleko.
Jecajima je proparala zrak kada je došla do prvoga dana ljeta. Prvoga dana slijedećega ljeta. Prošla je godina dana tokom koje joj je tuga postala nepoznanica, a osmijeh se nije predavao. Prisjetila se one savršene tople ljetne večeri kada ju je odveo na obalu jezera. Drušvo su im pravile samo tisuće zvijezda na nebeskome svodu. Ležali su na travi dok joj je pokazivao pojedine zvijezde. Pričali su i pričali satima dok joj se oči protiv njene volje nisu počele zatvarati. Tada ju je on, kao što je oduvijek sanjala, nježno privio uz sebe i ona je nevoljko otplovila u carstvo snova. Čemu sanjati ako je stvarnost bolja od najboljega sna.
Do trenutka kada je stigla do one kišne jesenske večeri, suze kao da su presušile, a jecaji su zamrli na njenim usnama.
Slike su sada poprimale nepojmljivu brzinu. Ona kako se sprema za susret s njime, Ona sjeda u bus, Ona kako čita poruku u kojoj ju je obavijstio da će kasniti. Čekala ga je na dogovorenom mjestu drhtureći pod naletima vjetra i kiše. Iza leđa je začula šripanje kočnica. Prije no što se okrenula začula je vrisak. Suze su je počele gušiti kada je prepoznala njegov glas. U trenu kada je vidjela kako On pada već je napola gubila svijest. Jasno se sjećala pijanog teturanja nepoznatog stranca koji se u nevjerici držao za glavu. Oči su joj bile prikovane uz njega. Nije ga mogla prestati gledati iako je znala da je gotovo. Iako je bio tu, tako blizu da ga je gotovo mogla dotaknuti, znala je da je gotovo. Bila je bolno svijesna toga da ju je on već napustio. Znala je da ju On više niakda neće zagrliti, neće ju poljubiti. Sve što je u tome trnutku željela bilo je da On ustane i kaže joj kako će sve biti dobro.
Ali to se nije dogodilo. Kada se nekoliko dana kasnije probudila na bolničkom krevetu dočekala su ju brojna zabrinuta lica onih koji su je najviše voljeli. U agoniji je zatvorila oči shvativši da ipak nedostaje jedno lice među njima.

Vjetar je postao hladan. Kada je podignula pogled na nebu su je dočekale samo zvijezde. Zatvorila je oči i duboko udahnula zrak ispunjen mirisom lavande i soli. Bosom je nogom napravila korak prema rubu litice. Još je jednom , po posljedni puta pogledala u nebo. Znala je da ju od Njega dijeli samo tih stotinjak metara. Tako blizu, a opet tako daleko. Odlučna da prijeđe taj kratki put napravila je i tak zadnji korak. Padala je zatvorenih očiju, sa njegovom slikom zauvijek urezanom u njima.

17:37 - Komentiraj { 35 } - # - On/Off

14.06.2009.

Dreams come true. Don't they ?

Ugodno proljetno podne. Blag povjetarac. Nježan miris cvijeća u zraku. Polako je koračala rubom nogostupa. Podigla je pogled prema nebu. Bilo je tako.. savršeno. Iznad nje prostirala se savršena modra beskonačnost. Misli su joj već odlutale.. Spustila je pogled i ugledala svoj odraz u izlogu kraj kojega je prolazila. Opazila je taj mali, gotovo nezamjetan osmijeh koji joj se nekako našao na licu. Nije mogla ne primijetiti taj sjaj u očima. Po tko zna koji put toga dana ona se smiješila. Kao nikada prije. Bila je ona inače poprilično ozbiljna osoba koja je imala neku magičnu sposobnost u svemu uvidjeti nešto loše. No sve kao da se promijenilo u zadnjih nekoliko tjedana. Svaki puta kada bi samo pomislila.. Srce bi joj se uzbuđeno promeškoljilo tamo negdje unutra, a sićušni bi joj leptirići pronašli put do svakog, pa i najskrivenijeg, dijela tijela.

Dok je tako hodala sve što je osjećala, sve što je vidjela oko sebe, sve o čemu je mislila.. Mogla je sažeti u samo jednoj riječi.. Sreća. Tako predivna, tako ispunjujuća.. Tako predivna. Nije zamjećivala ništa oko sebe. Nije zamijetila staricu koja je psujući pretraživala obližnju kantu za smeće. Nije primijetila uznemirenu ženu koja je urlala u svoj mobitel. Nije zamijetila onih nekoliko kapi sipke proljetne kiše koje su joj se plaho spustile na kosu. Nije primijetila svoju razbarušenu kosu koja je bez ikakvog reda vijorila na krilima vjetra. Nije primijetila uplakanog dječačića koji je želio sladoled.
A i da ih je primijetila, to ne bi ništa promijenilo. Zadnjih nekoliko tjedana ništa ju nije moglo zaokupiti na više od nekoliko trenutaka. Koliko god to dobro ili loše bilo nakon nekoliko bi sekundi jednostavno isparilo.. Kao da nikada nije ni našlo put do njenih misli.
I osmijeh bi joj se ponovo vratio na lice. I sreća bi ju preplavila. Taj savršen osjećaj.

Mnogi su joj se u školi obraćali. Uzbuđene prijateljice koje su jedva čekale da joj se pojadaju ili pohvale. Ona bi ih šutke saslušala ne skidajući onaj izdajnički osmijeh sa lica. A onda bi lagano kimnula glavom i opet se vratila svojim mislima.

Konačno je došla do svoje kuće. Pred vratima je skinula tešku torbu s ramena i počela ju pomno pretraživati ne bi li pronašla ključeve kuće. Konačno ih je pronašla zaboravljene između nekoliko knjiga. Ušla je u kuću zahvalna na klimi. Bilo je tako ugodno. U nekoliko je koraka došla do stola u kuhinji gdje je bila neurednim rukopisom našvrljana poruka na kojoj joj je sestra poručila da je na igralištu i da je neće biti nekoliko sati. Osmijeh joj se ponovo našao na licu. Odlično. Sama je doma. Nitko je neće ometati. U miru je pojela ručak ni ne pogledavši u veliki crni televizor koji se nalazio samo nekoliko metara od stola. Televizija ju ni najmanje nije zanimala. Nisu joj trebali nestvarni filmovi u kojima se glavnim likovima ispunjuju svi snovi. Ionako se ona već neko vrijeme osjećala kao da je zatočena u nekom predivnom filmu. Samo se bojala kraja. Što će biti kada se vrpca odvrti do kraja. Što će je tamo dočekati? Nije sada željela o tome razmišljati.

Stepenicama se uputila prema svojoj sobi. Zatvorila je za sobom vrata i pogledom obuhvatila tu svoju predivnu, sunčevim zrakama prošaranu sobu. Otišla je do svoga radnog stola koji se nalazio tik do velikog prozora kroz koji je zahvalno prodiralo sunce. Na stolu se iznenada oglasio njen mobitel znakom za poruku. Nije morala ni spustiti pogled da bi znala od koga je poruka.
Znala je da je od Njega. On je bio jedini koji bi je se sjetio u pol bijela dana. U poruci ju je pitao kako je prošao test iz biologije. Biologija? Gotovo je zaboravila da je prije samo nekoliko sati pisala test. Kao da je to bilo nekoliko svjetlosnih godina iza nje. Odgovorila je da je prošao dobro i pitala ga kako je njemu bilo u školi. Pogledala je na sat iznad stola koji je pokazivao da je pola 3. Znala je da je on sada negdje u zagušljivom autobusu na pola puta od škole do kuće. Mobitel se opet oglasio. Poručio joj je da dolazi doma za pola sata.. Ona mu je samo kratko odgovorila da će ga čekati na stanici.

Otvorila je svoj, sve samo ne uredan ormar. Sa hrpe odjeće koja je ispala iz njega podigla je prvu majicu i traperice. Nije joj bilo važno kako izgleda. A znala je da ni Njemu nije bilo važno. Posljednjih je tjedana izgledala gotovo neprepoznatljivo. Svoj je blještav nakit i šminkersku odjeću zamijenila opuštenim, gotovo nemarnim izgledom, a često bi zaboravila i na šminku. Sa stola je pokupila mobitel i ključeve i brzim koracima, preskačući po 3 stepenice stigla u prizemlje. Bacila je pogled na sat. Autobus dolazi za 10 minuta. Imala je dovoljno vremena. I to je bila jedna od brojnih stvari koje su se promijenile. Više nije kasnila. Ili barem ne onda kada se trebala naći s Njim. Svaki trenutak s Njim joj je bio previše dragocijen da bi ga samo tako propustila.
Laganim se hodom zaputila prema stanici. Ulica je bila gotovo prazna. Klinci su već stigli doma iz škole i gledali meksičke sapunice dok su njihovi roditelji još uvijek bili zarobljeni tamo negdje u nekom malom uredu.
Kada je stigla do stanice isprva joj se činilo da je uranila, no onda je nekoliko metara dalje ugledala nekoga tko je bio glavni krivac za svu tu sreću. Polako joj je prišao i zagrlio ju. Kada je osjetila njegov čvrst, ali ipak tako nježan zagrljaj tjelom joj je prostrujala onaj tako poznat, a opet tako nov i uzbudljiv osjećaj sigurnosti. Osjećaj da postoji netko tko te voli, kome je stalo do tebe, tko će uvijek biti tu da te podrži i brani. Znala je da konačno postoji takva osoba. Poljupci koji su uslijedili to su samo potvrdili. Primio ju je za ruku i opušteno čavrljajući zaputili su se. Nekamo. Nije joj bilo bitno kamo. Dok ju je god držao za ruku sve joj je oko nje bilo nevidljivo. Zastali su na semaforu. To joj je dalo nekoliko trenutaka da ga u miru promotri. Obožavala je te smeđe oči i tu smeđu razbarušenu kosu. Obožavala je sve vezano uz njega. Obožavala je onaj osmijeh kojim bi ju uvijek dočekao. Tako su hodali neko vrijeme. Nije znala jesu li hodali tek nekoliko minuta ili već nekoliko sati. Nije bila opterećena vremenom. Pokušavala je uživati u svakom trenutku s Njim.
Tada su se konačno zaustavili u njenoj ulici. Znala je da je sada vrijeme za oproštajni osmijeh i onaj sladak poljubac kojim ju je ispraćao svaki dan. Nije bila tužna. Znala je da će ju isto dočekati i sutra.
Pozdravili su se, On se zaputio ulicom prema svojoj kući, a ona je stajala gledajući ga kako odlazi nekoliko trenutaka. Vjetar, koji je sada već bio poprilično hladan, neprestano mu se igrao s kosom. Tada ju je hladan nalet vjetra vratio u stvarnost i ona je pohitala prema svojoj kući. Pozdravila je roditelje, u prolazu pokupila nešto za jelo i opet se zaputila u svoju sobu.
Tamo je, polusvjesno, riješila zadaću i spremila torbu. Pogledala na sat. Iako je bilo tek 11 sati ona se odlučila spremiti za spavanje..

Kao i svake večeri prije spavanje, u svojoj je omiljenoj pidžami sjedila na klupici koju joj je ispod prozora napravio tata. Tako je mogla u miru promatrati nebo posuto zvjezdama i prepustiti se svojim mislima. Te je večeri nebo bilo predivno. Posuto malim zvjezdicama koje kao da su treperile pozdravljajući ju. Razmišljala je koliko je ljudi upravo tog trenutka gledalo u to isto nebo. Koliko je djevojaka i mladića sada sanjarilo. Neki od njih razmišljaju o divnim stvarima koje su im se već desile, o svojim voljenima.. Neki su pak usamljeni i tužno se prisjećaju nekih lijepih trenutaka iz davnih dana i snuju neke svoje snove.

Prisjetila se kako je i ona prije samo nekoliko tjedana tako razmišljala. Kako je po tko zna koji put maštala o tome da ga sretne da joj se on obrati.. Da joj kaže kako prema njoj osjeća ono što je i ona već toliko dugo osjećala prema njemu. Sada se mogla sjetiti onog svoj sjetnog osmijeha koji joj se tada našao na licu. Nije se mogla ni nadati da će se tako nešto dogoditi. Sjećala se da je u pozadini tiho svirala pjesma Dreams come true. Voljela je tu pjesmu. Možda zato jer se i dalje skriveno nadala da će se njeni snovi ostvariti. Iako u to nije vjerovala..
No ipak, ona je danas sjedila na istom mjestu kao i tada, u istoj pidžami kao i tada.. I razmišljala je o sasvim istoj osobi. Zamišljala je iste stvari. Samo što danas to više nisu bile samo puste želje i snovi, danas je to bila stvarnost. Ili su ju bar svi uvjeravali da to nije samo san. Ipak, ona se i dalje osjećala kao da se našla zatočena u nekom snu, predivnom snu iz kojega nikada više nije željela izaći.

Sjetila se kako je tada bila potištena, sjetila se onih suza koje su joj potekle licem. Sjetila se kako nije vjerovala.
U tih je nekoliko tjedana shvatila kako se sve može promijeniti u samo nekoliko trenutaka. U samo trenutku mogao nam se preokrenuti cijeli život. I sada za nju to nije bila samo puka fraza već činjenica. Sjetila se kako im je jednom davno, još u osnovnoj školi, jedna učiteljica govorila o tome kako je na svakome od nas samo da nešto želi. Rekla je da moramo samo nešto doista jako i svim svojim srcem željeti i tada će se to i obistiniti. Sjećala se da je i tada, tih davnih dana željela istu stvar kao i prije samo nekoliko tjedana. Željela je osjetiti zagrljaj iste osobe, željela se osjećati voljenom.
A sada se tako i osjećala. Konačno. Nakon toliko godina i toliko snova, želja i nadanja.

Bila je sretna.

12:02 - Komentiraj { 43 } - # - On/Off

13.06.2009.

Ljeto.

Konačno.

Gotova je škola i odlučila sam se vratiti ovome blogu.
Počela sam s pisanjem bloga prošle godine negdje u ovo doba.
Bilo je sparno, bilo mi je dosadno... A imala sam toliko toga za reći.. A nisam znala kome da to kažem..
Tako sam počela pisati.. I nisam mogla stati..
Ovdje sam pronašla mnoge ljude u kojima sam, u nekim segmentima, pronašla sebe..
Pronašla sam ljude sličnih pogleda na svijet, Pronašla sam mlade ljudi sa istim problemima s kojima se i sama susrećem.

Nažalost, tu je i ta škola.
Kada nešto radim, želim to napraviti pošteno.
Za blog treba vremena, truda, inspiracije.
Meni je tokom školske godine falilo ovog prvog.

E da sada krenem..
Oni koji su me prije čitali znaju da su moji postovi dugi i uglavnom ne baš veseli.
Volim izbaciti iz sebe sve što me muči. Tako mi je mnogo lakše i mogu krenuti dalje.

Ne znam kako su sada i gdje su ti ljudi koje sam čitala.
Nadam se da većina njih još piše blogove. Ili barem da će im se, kao i ja, sada vratiti...

Volim ljeto.
Volim sunce, vručine, sladoled... Obožavam praznike.

Posljednjih smo nekoliko tjedana znojeći se u školi bez klime marljivo odbrojavali dane do kraja.
Sada kada su konačno stigli ti toliko priželjkivani praznici, kao da su me zatekli nespremnu.
Toliko sam toga imala u planu, a nisam ništa konkretno isplanirala.

Vjerojatno ću se tokom praznika preseliti u novu kuću pa ne znam ni koliko ćemo ići na more, kada ćemo ići..
Planirala sam i raditi negdje preko ljeta..
Budući da imam 16 godina, i ništa pametnog za raditi doma.
Tek toliko da si zaradim nešto.
Za odjeću, izlaske..

Prvih nekoliko tjedana ću se samo odmarati.
Moram se malo oporaviti od ove školske godine.

Kao i svake godine, zadnjih je nekoliko tjedana bilo užasno stresno.
Zatrpani svim mogućim testovima i ispitivanjima, nismo znali ni što bismo prvo učili.
Na moju sreću, imala sam sve dobre ocijene odprije, ništa za ispravljati pa je sve prošlo više manje bezbolno.

Sada ne znam što bi sa sobom.
Dobili smo popis predebelih lektira za 3. razred.
Znam da ništa od toga neću pročitati preko praznika..
Praznici su rezervirani za knjige koje sam tokom školske godine željela pročitati, ali jednostavno nisam imala dovoljno vremena za njih..
Volim čitati i žao mi je što sam tokom pve godine zanemarila knjige.

Ako ste pročitali neku dobru knjigu.. Primam preporuke..

Što trenutačno slušate

Iako znam da je sada vrijeme za lagane, vesele pjesmice, ja nikako da se odljepim od onih tužnih..
Trenutačno najviše slušam Nickelback...
Mislim da su im tekstovi pjesama presavršeni..
Pogotovo onih sa novoga albuma..
Nešto što se stvarno isplati poslušati..

Mislim da bi to bilo sve za ovaj post..
Vani je prekrasan dan i moram ga nekako iskoristiti..

No ovo je bio tek uvod.. Imam puno inspiracije i sigurna sam da ću sada, kada imam puno vremena i puno pisati..
I naravno čitati vaše postove..

Puno pozdrava..
Matea

12:47 - Komentiraj { 2 } - # - On/Off

12.01.2009.

... There's nothing else I could say ...

Otvaram Word.
Preda mnom bliješti prazan bijeli papir.
O čemu da pišem? Ne znam.
Sjedila sam za svojim stolom i osjetila odjednom potrebu da nešto napišem. Štogod to bilo.

Danas sam konačno nešto shvatila.
A to je da sam se cijelo ovo vrijeme, svih ovih nekoliko godina tokom kojih sam mislila da znam što radim radila sve krivo. Gotovo sve. Sada, kada se na trenutak zaustavim, okrenem i posegnem u svoje sjećanje, ponovo zadirem u uspomene koje su mi se tako urezale u pamćenje, tek sada shvaćam koliko sam puta pogriješila. Koliko sam puta odabrala krivi put, koliko sam puta izgovorila krive riječi, koliko sam puta odabrala krivu stranu.. Koliko bih toga željela ispraviti. Koliko bi mi bolje bilo da sam tada, dok sam donosila te odluke mogla sve sagledati iz ove perspektive, sa distance i hladne glave razmisliti o svemu. Ne povoditi se za trenutnim naletima osjećaja, porivima, bijesom...

Tek sada shvaćam u kolikoj sam mjeri sama kriva za sve ono zbog čega žalim. Za gotovo sve sam sama kriva. Nepromišljenost, naivnost, glupost.. Sve su to dijelovi slagalice koja se zove moj život.
Želim krenuti ispočetka, ponovo, izbrisati sve ono loše iz prošlosti i pamtiti samo sretne trenutke. Ali da bih to mogla, moram opet pogledati iza sebe, uočiti pogreške i izvući pouku iz njih. Jer pametan čovjek istu grešku radi samo jedanput.

A savršena je prilika za to Nova godina.. I neka fiktivna nova stranica u životu koju sada otvaram.

Prva stvar koju želim promijeniti je moja komunikacija s nepoznatim ljudima.
Toliko sam sramežljiva. S vremenom se to ponešto poboljšalo, ali i dalje.. Sva sam opuštena i svoja kad upoznajem nove ljude, ali ako mi se nekim slučajem netko sviđa.. Tu nastaju problemi.. Koliko sam puta te zadnje godine u osnovnoj prošla kraj Njega i okrenula glavu. Kao da ga ne vidim. Kao da ga ne želim vidjeti. Kao da ga ne želim pozdraviti. Kao da mi ništa ne znači.
Dok se u meni zapravo odvijalo toliko toga. Koliko sam puta zbog toga bila krivo shvaćena.
Patila sam za njim više od godinu dana. Cijeli taj 8. razred... I on je priznao da nešto osjeća prema meni. Bila sam tako sretna. A onda je sramežljivost nadvladala razum.. I tako je on mislio da me ne zanima.. Da postoji netko drugi. I potpuno je sve krivo shvatio. Ali ja to nisam znala. Cijelo sam se to vrijeme pitala što se to s njim događa, zašto se ponaša tako čudno. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je stvar u meni. Da ja griješim. Saznala sam to tek kasnije. Kada je ionako bilo prekasno. I tada kreću one što-bi-bilo-da-je-bilo priče. I lupanje glavom o zid. Ponekad čak i doslovno. Znate li onaj osjećaj kada vas nešto unutra tako strašno kopka i ne možete prestati misliti o tome zašto ste to napravili, zašto je ovako, a ne onako..
Ono što sam naučila je da je sve prolazno. I da ne gajimo svi za svakoga jednake osjećaje. I da svi osjećaji nisu jednako snažni.
I da se sve, ali ama baš sve, može promijeniti u samo jednom trenutku.
I još samo jednu stvar. Dug je to pad od Sedmog neba do surove stvarnosti. A pad je bolan. Za jedan trenutak misliš da je najsretniji u tvom životu, a onda se desi nešto, neki mali klik i sve krene nizbrdo, kao u crtićima kada glavnom liku odjednom padne klavir na glavu. Samo što u stvarnom životu ne ozdraviš za 5 sekundi.

Druga stvar koju sam shvatila- svi smo mi tako mali i nebitni.
I svi smo mi zaokupljeni sami sobom kao da smo jedino biće u Svemiru. Kao da smo izašli iz one slikovnice „Pale sam na svijetu“. Kao da drugi ne postoje. Drugi sa svojim mukama, brigama, ljubavima i problemima.. Dovoljno je da samo letimično prolistate neki teen časopis.. Sve je puno „ogromnih“ problema.. „Frendici i meni se sviđa isti dečko“, „On me ne zamjećuje“, „Starci su mi smanjili džeparac“. I onda pogledaš Dnevnik. Ubijeno 900 ljudi u Izraelu, među njima većinom djeca, u Africi svaki dan umru deseci tisuća djece od gladi, klinci u domovima nemaju novca za školu.. I ja sam kao u bedu.
MA OTKUD MI PRAVO?? Kako se usuđujem jadati okolo. Neam nikakvih problema u životu. Prolazim s 5.0, starci me puštaju van kada i kolko hoću, imam sve što mi treba, svaki dan pun stol hrane, vode me svuda, kupuju mi mobitele, tenisice.. I onda se ja živciram jer me neki tamo nije pogledo i jer sutra pišem biologiju..
Pričam trenutno s jednim dečkom s Tajvana. Upoznali smo se prek Face-a pa kao neš na MSN-u pričamo na engleskom. Ja onak tam neke zbedirane osobne poruke pišem, ono tipa „ou jao katastrofa sam, koji je on kreten“ i onda mi dođe dečko i kaže da mu se stara opija, da ga stari ne priznaje i nikad ga u životu nije vidio, da ne ide u školu jer se boji jer svakih par dana izbodu nekog klinca na igralištu.. I onda on mene pita kako sam i šta mi znače moji tužni smajlići u osobnoj. Sa knedlom mu u grlu kažem da ne znam. I stvarno ne znam. Tada shvaćam kako se glupo i djetinjasto ponašam. Koliko sam egocentrična osoba. Otkud mi pravo da se jadam. I da se tu neš žalim. A ne znam ni šta je život, ni šta su brige.
Dobro je rekao tatin frend „ Najljepše je sa 16. Ni pameti ni brige.“ Starci ti sve daju na pladnju, sve što trebam je protegnut papke do škole.

Treća stvar koju želim izbaciti je prežvakavanje pogrešaka. Ništa nije savršeno, sve ima dvije strane. I naravno da je sve moglo biti bolje i ljepše i lakše. Ali nije. Možda jednostavno nije trebalo biti tako. Možda sam trebala nešto naučiti. Želim naučiti prihvaćati stvari onakve kakve jesu. I želim svaki dan ustati sa osmijehom na licu misleći „Danas je novi dan, sve su opcije otvorene. Sve je moguće.“ Želim vjerovati u čuda, jer ona se događaju. Možda ne svima i možda ne svaki dan, ali čuda postoje. Tko kaže da me sutra ispred škole neće dočekati Edward naslonjen na svoj novi Volvo. Heh.
Ta me saga (Twilight) nagnala da počnem vjerovati u čuda. Iako mi se možda nije dosad desilo ništa takvo. Vjerujem da me shvaćaju svi oni koji su pročitali Sumrak i ostale nastavke.

Želim naučiti razlikovati važno od nevažnog. Želim na taj način odjeljivati sve. Na ono što me treba zaokupiti i zabrinjavati i ono što trebam u početku zaboraviti. Bilo bi mi lakše da sam oduvijek to radila. Jer koliko god mi to nijekali, naš je horizont užasno uzak prostor. Kad se zagledaš u jednu travku ona ti može postati cijeli Svemir. Zaokupiti te. I ako se zagledaš u nju , možda se u nju zaljubiš i zanemariš sve ostale travke na livadi, pa čak i cvijeće koje je toliko primamljivije, ljepše i bolje od te obične jadne travke.
Tako nas jedna travka, jedan mali problem, oku nevidljiv može zaokupiti. I to toliko da ne zamijećujemo ruže- prave, velike probleme.. Sve dok se nešto ne desi.. Dok ne zapuše vjetar.. A tada je kasno.

Želim se smijati od srca. Ne misliti toliko o tome što će ljudi misliti.

U prvom redu želim naučiti kako se veseliti malim stvarima. Kada pogledam u tmurno sivo nebo, želim vidjeti onaj komadić plavetnila, komadić vedrog neba, a ne sve one sive oblake koji ga okružuju sa svih strana.

Kao i probleme, želim i ljude oko sebe podijeliti na one kojima trebam posvetiti svoju pažnju, dati im svoju ljubav i povjerenje od onih koji toga nisu vrijedni. Još sam mlada i naivna, i priznajem da često previše vjerujem u ono dobro u ljudima. U ono dobro se dobrim vraća. Ali već sam se previše puta uvjerila da ta poslovica ponekad jednostavno ne vrijedi. No, ipak. Ako pomognem nekome, ne želim to raditi samo zato jer želim da i on pomogne meni kada će mi to biti potrebno. Nisam takva osoba. Često čujem onu „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“ no uvjerila sam se puno puta na vlastitoj koži da je onaj koji je jednom na tebe baci kamen u stanju na tebe baciti još pokoji kamen, neovisno o tome gađaš li ga ti kamenom ili kruhom. Mislim da ne valja biti predobar. Jer takvi ljudi često nastradaju. Upravo zbog vlastite dobrote. I vjere u ljude. A moraju shvatiti da nismo svi jednaki. I ne znamo svi cijeniti sve stvari na način kako bismo trebali.

Shvatila sam da je Vrijeme najmoćnija sila. Ono uvjetuje sve. Željeli mi to ili ne, s vremenom se mijenja sve. Pa se pitam „ Why do all good things come to an end?“ Da nema tih loših trenutaka, tih loših epizoda, kako bismo onda uopće bili sretni. Tada nas ništa ne bi moglo razveseliti. Zato nama, koji imamo puno, treba puno više da bismo bili sretni nego onima koji imaju malo. Neko bi dijete u Africi možda bilo presretno da dobije koricu kruha, a mene cijeli kruh ne može razveseliti. (Osim ako je svježe pečen kukuruzni)..

Do slijedećeg posta
Sretno.

22:40 - Komentiraj { 9 } - # - On/Off

16.12.2008.

... All I want for Christmas is You ....

Mjesec, dva .. Više.. Ne znam.. Nije ni bitno.

Dosta se toga dogodilo, i lijepoga i manje lijepoga. To nije bitno. Neću pričati o tome.

Trenutačno ne mogu iz glave izbiti jednu jedinu osobu. Pa ću probati izbaciti svoje osjećaje. Možda mi pomogne da ga zaboravim. Ostavim iza sebe. Konačno krenem dalje.

Pisala sam već o njemu. Ovo je za mene. Za moju dušu. Patetično? Da. Glupo? O da. Istinito? Itekako.

Jeste li ikada upoznali osobu koja vam je u trenu iz ničega postala sve? Osoba oko koje se počeo vrtiti cijeli vaš svemir.
Ništa drugo nije važno.
Fokusirate se samo na njega. Pratite svaki pokret, svaki osmijeh, slušate svaku riječ.
Opažate sve. Pa ma kolko to nebitno bilo.

Jeste li se ikada zatekli kako maštate?
Kako sanjate o osobi i pitate se da li ona mašta o vama.
Ne.
On nije sanjao o meni. Ne vjerujem.
Ali to me nikada nije sprečavalo.

Jeste li se ikada zaljubili?
Toliko da vam ništa drugo nije bilo važno?
Sve pada u drugi plan.

Jesu li vas ikada veselile tako male stvari?
Jeste li ikada cijeli dan bili sretni zbog samo nekoliko riječi koje vam je On uputio?
Jeste li ikada preuveličavali svaku njegovu riječ?

Jeste li ikada mislili da ste upravo doživjeli najsretniji trenutak u svom životu?
Jeste li ikada pomislili da je sve savršeno?
Jeste li ikada plovili sedmim nebom ne pomišljajući na povratak?

Jeste li se ikada razočarali?
Jeste li ikada plakali?
Jesu li vam se snovi ikada raspali kao brod o stijenu?
Ja jesam.

Jeste li ikada pomislili da nije bilo vrijedno toga?
Jeste li ikada odlučili krenuti dalje?
Jeste li ikada odlučili da je gotovo?
Jesam.

Jeste li uspjeli zaboraviti tu osobu?
Jeste li ga uspjeli spremitu u ladicu s nazanakom Prošlost?
Jeste li se ikada prestali nadati?
Ja nisam.

Koliko god to glupo i naivno bilo. Još vjerujem. Još si tu kada mi treba utjeha. Ti si mi u mislima.
Kada mi je teško.
Kada plačem.
Kada se razočaram u ljude koje volim.

Pomislim na Tebe.

Ti si moja utopija.
Možda nikada nisi ni bio moj. Ali ja si to nikada nisam priznala.

Svatko od nas ima jednu takvu osobu. Kao što je On meni.

Nikada ispunjen san. Nikada okušana sreća. Nikada dostignut cilj.

Kao da se nalaziš u podnožju planine. Privlači te taj vrh. Koliko god on daleko bio.
Koliko god on nedostižnim se činio.
Želiš ga. U tom ti je trenu taj vrh sve.
Penješ se.
Zaboraviš na hladnoću, vjetar i opasnost.

Želiš to.

Svako malo posustaneš.
Želiš odustati.
A onda pogledaš gore i ugledaš svoj cilj.
Čini ti se vrijednim muke.
Ideš dalje.

I pokušavaš i pokušavaš. Iznova i iznova.
Ohrabren malim stvarima.
Možda nebitnim.
Svaki puta kad maltene odustaneš zapuše povoljan vjetar.

Misliš da je to znak.
Vračaš se na put.

Hoću li ikada doći do cilja?
Neću.

Nisam toliko nerealna.
Znam da nikada neću biti s njim. Znam da on prema meni nikada neće osjećati ni približno ono što ja osjećam prema njemu.

Ali on je i dalje moja utopija. Moj san.

Zašto?
Jer se jedino još u njega od svih dečki nisam razočarala.
Još.

Jeste li ikada navečer u krevetu, gledajući u strop obavijen mrakom razmišljali o svemu?

O smislu svega što radimo. O cilju svega za što se žrtvujemo. O tome što želimo. O realnosti naših ciljeva.

Tata me pita što želim za Božić.
Razmišljam.

Glavom mi prolaze toliko snovi.
Želim toliko toga.
Toliko bi me toga moglo usrećiti.
Možda nikada nisam željala više.

A istodobno nikada nisam željela manje materijalnih stvari.

Novi kaput- 1000 kn.
Nove tenisice-900 kn.
Playstation 3- 3000 kn.

Jedan njegov zagrljaj - neprocjenjivo.

Možda jednoga dana dobijem ono što toliko želim.
Možda.
Možda moj Edward postane neka sasvim druga osoba.

A dotada.
Želim prestati plakati za Njim.
Naučiti uživati u malim stvarima.
Pokazati svojim prijateljima koliko ih volim.
Okititi bor sa svojim roditeljima.
Da mi mama napravi rafaello.

Svima vam želim sretan Božić. Želim vam sve najbolje.
Želim vam da osvojite planinu.
I da ne odustanete.

Hvala vam što se sa mnom.

Do slijedećeg posta.

21:42 - Komentiraj { 33 } - # - On/Off

01.11.2008.

... The end of all hope ...

Za početak.. Pozdrav svima. Koliko je prošlo od zadnjeg posta? Nemam pojma. Previše ili premalo. Nekoliko tjedana sigurno.

Što da kažem.. Što ima novoga.. Uglavnom ništa.. Događa se toliko toga, ali ništa što bi bilo vrijedno prisjećanja... Sve prolazi.. Sve odlazi... Ne događa mi se ništa dovoljno lijepo da mi se ureže u sjećanje, a opet, hvala Bogu nije mi se dogodilo ništa tragično što bih pamtila. Na nuli sam. Na totalnoj nuli.

Ako ste pomislili da će ovo možda biti drugačiji post. Ne znam. Možda i hoće. A možda i neće.

Svako jutro se ustanem, otiđem do škole. Nekoliko sati tamo sjedim. Besposleno. Gledam okolo. Dosađujem se. Pitam se zašto sam tu gdje jesam. Kada malo razmislim shvatim da ne moram biti tamo. Nitko me ne drži. Mogu lijepo otići doma. Koji neopravdani sat. Što bi mi to značilo u životu. Ali ipak to ne radim. Ostajem besposleno sjediti. Zašto, pitam se.
Možda zato što zapravo ne znam što bih radila da nisam u školi. Bila bih doma, za svojim radnim stolom, na laptopu. Ne isplati se markirati zbog toga.
Možda ne markiram iz straha ili možda zato jer su me tako odgojili. Poznam masu ljudi koji markiraju svaki test svako odgovaranje. Nisam jedna od njih. Mama i tata su mi uvijek govorili da ne moram imati sve petice. Da je važno da dam sve od sebe. Da ne odustajem. I da se suočim s problemima. Jer problemi neće nestati. Možemo ih samo potisnuti u neki zabačeni djelić mozga i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Ali problemi će kad tad naći način da nam se ponovo nametnu. Znam to.

Ali ipak imam sve odlične ocijene.. Prolazim s 5.0.. Ne bez muke. Ali dajem nekih mozda 70 posto sebe. Onih preostalih 30 posto predajem ljenčarenju. Radim onoliko koliko mi treba za željenu ocijenu. Ne više, ne manje.

Svaki dan pišemo testove, profesori dijele ocijene šakom i kapom. Gledam u sve redom odlične ocijene na testovima. I ne osjećam nikakvu sreću. Zadovoljna sam jer sam ostvarila svoj cilj. Ništa više. Gledam ljude u razredu. Neki su dobili 1 ili 2 i živciraju se. Neki čak i plaču. Neki su dobili 3 ili 4. Presretni su. Ja sam hladna. Ne dira me ta ocijena. Još jedna u nizu.

Razmišljala sam. Koja je svrha svog tog učenja. Koja je svrha ocijena. Zašto se uopće trudim. Ne želim bit propalica. To ne. Ali opet. Danas se trudim za dobre ocijene, sutra ću se truditi za bolji posao, za unaprijeđenje.. Cijelo vrijeme u životu imamo neki cilj. Taj bih cilj opisala kao točku u koju netremice gledaš. Želiš to. To je sve što vidiš. Iako tako malena, ta ti točka zauzima čitav vidokrug.
I što kada zadihan od svog tog uloženog rada i truda stigneš na cilj. Što onda? Nekoliko si minuta, sati ili dana sretan. Možda i euforičan. A tada si već zacrtaš novi cilj. Nova ti točka zastre vidokrug. I tako cijelo vrijeme.

Kao klinci svi smo jedva čekali da prerastemo vrtić, da sjednemo u te famozna školeske klupe. Tamo smo odsjedili 8 godina tokom kojih smo sanjali o srednjoškolskim klupama. Krenula sam u srednju školu. Prošla je godina.. Proći će i ostatak. Pa ću htjeti upisati dobar fakultet. Nakon toga ću željeti naći dobar posao. Pa onda bolji posao. I još bolji.. I tako cijelo vrijeme.

Hoće li tome ikada doći kraj?

Nekada je cilj ljudi bio da namknu dovoljno da prehrane sebe i djecu. I bili su sretni.
Njihova su pak djeca željela nešto više. Željeli su otići u grad. Imati lijepu kuću. Školovati djecu. Biti ugledni.
Njihova su pak djeca željela imati auto. Željeli su otići iz ove male države. U drugim su, većim zemljama, tražili sreću.
Danas čovjek želi sve. Novac, karijeru, luksuz, obitelj.. Sve.. Ali možemo li to? Je li to realno? Da li je uopće realno težiti savršenstvu. Ili onome što se nama čini savršenim?

Koliko danas ima karijerista. Ljudi koji su cijeli svoj život podredili ciljevima. Koliko ima onih kojima je cijeli život neprekidni maraton. Trče i trče. A onda kada se konačno umore. Stanu. Povuku se. I razmisle malo. Za čime su trčali. Za što su se to borili. Za što su se to žrtvovali. Je li vrijedilo toga? U većini slučajeva nije.

Neki se zaustave na vrijeme. Shvate da su pogriješili i pokušaju nadoknaditi propušteno.
Neki se pak zaustave prekasno. Ili budu zaustavljeni. Bolest, a ni smrt, ne pita ni za godine ni za stanje na računu. Koliko je danas poslovnih ljudi koji padaju kao pokošeni od takozvanih "menadžerskih bolesti"? Srčani udar, moždani.. Sve to uzrokovano ugl. stresom. Da li je vrijedno toga??

Ne znam da li gledate dr. Housea. U jednoj je epizodi, ne znam točno kojoj pacijent bio mladić iz siromašne obitelji Cigana. Bio je inteligentan, ali hendikepiran načelima svoje obitelji. Njima su karijere bile nevažne, obitelj im je sve. Dr. House mu je ponudio posao u klinici, ali mladić ga je na njegovo veliko čuđenje odbio. Zašto? Rekao je da ni House ni jedan od njegovh doktora nemaju prsten na ruci. Oni su sami. Poznati doktori, bogati, sami.

Svakodnevno spašavaju druge, ali same sebe ne znaju spasiti. Ili ne žele.

Zašto sve ovo pišem?
Ne znam. Jednostavno mi se to cijelo vrijeme provlači po glavi. Zašto? Zašto?
Koja je svrha ovoga, koja je svrha onoga?

Npr. učim latinski.
Zašto?
Da dobijem dobru ocijenu.
Zašto želim dobru ocijenu?
Zato da imam 5 na kraju.
Zašto želim 5 na kraju?
Zato da imam 5. Ne znam. Zato jer mi je to navika. Ne znam. Uvijek daj sve od sebe. Uvijek više, uvijek bolje. Nikad zadovoljna s prosječnim..

Danas sam, kao vjerojatno i većina vas bila na groblju. Vrlo sam emotivna osoba i gotovo uvijek me to dotiče. Meni je sve to tako tužno. Tako konačno. Tako crno.

Nekoliko metara od mene stoji stari djed. Plače. Rida. Priča sa grobom svoje supruge. Ne poznam ga. Ali suze mi naviru na oči. Zamišljam kako mu je.
Ne mogu zamisliti kakav to mora biti osjećaj jednoga se dana probuditi i shvatiti da kraj tebe više nema osobe s kojom si proveo život. Ne znam to. I nadam se da neću tako brzo to doživjeti.

Katolik sam. I znam da su nas učili kako postoji onozemaljski život. Kako postoji nešto tamo preko. Nešto lijepo. Kažu mi da je tamo svima lijepo. Da su tamo svi sretni. I bogati i siromašni, i sretni i nesretni, i mladi i stari.
Ali ja to ne znam. Nema dokaza za to. Kažu kako smo svi mi samo prolaznici na ovom svijetu. Dolazimo i prolazimo. Svemir ostaje netaknut. Ali dok tamo stojim, okružena tim dušama mrtvih i jecajima onih živućih ne mogu vjerovati da je tamo negdje lijepo. Za mene je onaj nedgrobni spomenik točka. Kraj života. Nešto konačno. Nešto tužno.

Stojim na groblju. Imam bijele tenisice i stojim u blatu. Palim svijecu. U pozadini počinje svirati limena glazba. Mrzim te zvukove. Tako me podsjecaju na sprovode. Na smrt. Zapuše vjetar. Odmičem kosu sa očiju. Vjetar je do mene donio nekoliko suhih listova. Zar ljudi nisu kao lišće? U mladosti zeleni, u odrasloj dobi žuti, u starosti crveni..

Šuma u jesen. Pod prekriven suhim otpalim lišćem u svim bojama. Prevladava žuto i crveno lišće, ali ima i nekoliko zelenih listova.. Tako lijepih.. Još su mladi.. A već su na podu. Već su otpisani.

Ono što želim reći je da nikada ne znaš kada će isteći tvoja karta za ovaj svijet. Nikada ne znaš koja je stanica tvoja posljednja. Nikada ne znaš na kojoj ćeš izaći. Da li će to biti tik nakon polaska ili daleko daleko od polazišta.. Možda je i bolje tako. Možda je i bolje da ne znamo rok trajanja. Sve što znam je da treba iskoristiti ono što imaš. Dok možeš uživaj i živi.

Tko zna što će nam sutra donijeti. Hoće li to biti nešto lijepo ili nešto tužno, nešto značajno ili beznačajno.. Nešto što ćemo pamtiti ili nešto što ćemo zaboraviti...
Svaki je trenutak dragocijen. I vaki je trenutak, svaki je dan poklon.

Iskoristi ga.

20:17 - Komentiraj { 38 } - # - On/Off

11.10.2008.

...When I need you...

Da, nije me bilo oko mjesec dana. Imam izlika. I previše njih. U školi nas već sad tlače ko nikad dosad, a i kad imam slobodnog vremena radije ga iskoristim za druženje s prijateljima ili neki izlazak. Na internetu sam rijetko. Ponajviše zato jer mi pet ne radi internet na laptopu, a ne volim koristit ovaj drugi komp.

No uglavnom... Imam još izlika.. Nemam o čemu pisati, a i većina ostalih koje čitam ima istih problema s nedostatkom vremena kao i ja...

No evo... Pomislila sam da bih mogla odvojiti pokoju minutu i napisai post...

Kod mene se ništa posebno ne događa. Osjećam da ponovo polako upadam u depresivnu kolotečinu.. Kao prošle godine.. Po cijele dane nešto radim.. A kada ništa ne radim uguram slušalice u uši i legnem u krevet. Uz glazbu se mogu bar malo opustiti.

Osjećam se poprilično čudno. Nakon doista dugo vremena nitko mi se ne sviđa. Čudno mi je to. Nemam koga gledati u školi.. Nemam se zbog čega živcirati... Pa se živciram radi još banalnijih gluposti... Što je totalno glupo.
Imam potpuno krivi pogled na svijet. I svjesna sam toga. Meni je čaša uvijek poluprazna. Ne znam dali sam o tome već pisala u nekom postu. Neki su ljudi sretni kada nemaju nekog razloga da budu nesretni, a ja sam nesretna onda kad nemam zašto biti sretna. Kako sam samo glupa.

Kako nemam razloga da budem sretna?
Imam prekrasne prijatelje koji su stvarno uvijek tu kad ih trebam. Imam prekrasne roditelje koji mi daju sve što mogu. Najvrjednije od toga nije mi ono materijalno nego njihova podrška. Uvijek znati da će stati iza tebe pa ma što napravila.. Neprocijenjivo.
Imam sređenu obiteljsku situaciju. Nema rastava, nema svađa... Oko mene ima i previše primijera djece pogođene tom katastrofom.
U materijalnom smislu imam i više nego što mi treba.
Zdrava sam. I zdravi su moji bližnji.

Kada malo bolje razmislim, nemam ni jedan ozbiljan razlog da budem nesretna.. Ima toliko ljudi koji nemaju ni upola toliko razloga za sreću kao ja. A opet sam takva. Moram to promijeniti.

Razmišljala sam malo.
Okružena sam prijateljicama koje sve snage ulažu u pronalaženje nekog dečka. Naravno, ne bilo kojeg. Svi mi imamo viziju savršenog dečka. Nešto najbliže tome je Edward.. Ali da li je to realno? Da li uopće postoji neka osoba zbog koje vrijedi toliko patiti? Da li uopće postoje srodne duše? Vrijedi li ih uopće tražiti?

Ili mi svi zapravo maštamo o nečemu što ne postoji. Pa kada i mislimo da smo dobili ono što smo toliko željeli najčešće shvatimo da smo težili krivoj stvari. Da nije bilo vrijedno toga. I svaki put kad nas okrutna realnost kao kanta hladne vode opali u lice pokolebamo se. Ili malo razmislimo. Neki nešto nauče, a neki ne.

I ja sam dosada toliko puta mislila da sam na pragu nečega što sam toliko željela. Svi su me uvjeravali da ćemo mi biti zajedno. Jeii. Na kraju ili od toga na kraju ništa nije bilo ili sam shvatila da on uopće nije onakav kakvim sam ga smatrala. Mislilm da sam o tome već pisala prije nekoliko postova. No nije ni bitno.

Aha. Naslov. Vjerojatno niste primijetili, ali naslovi mojih postova su zapravo imena pjesama. Uglavnom su to pjesme koje me trenutno obuzimaju. Evo jedne od njih.When I need you. 30 godina stara pjesma. A opet je tako savršena. Što se sve promijenilo od 70-ih godina.. Imamo mobitele. internet, nabrijane aute.. Toliko toga se promijenilo. U fizičkom smislu. A što se promijenilo što se tiče ostalih stvari?

Tada su ljudi ratovali. I dalje ratuju. Tada su postojali siromašni i bogati. Kao i danas.I tada su ljudi voljeli. I danas mnogi vole. I tada su mnogi patili. I danas mnogi pate.

Na engleskom smo prošli tjedan pričali o Bob Dylanu. Vjerojatno ste čuli za njega. Popularan u vrijeme naših roditelja. Slušali smo 1 njegovu pjesmu.. Blowing in the wind.. Uglazbljena je totalno bezveze.. Barem za današnje poimanje.Ali tekst pjesme je savršen. Zašto sam to uopće spomenula?
Jer tekst pjesme najbolje opisuje koliko su svi problemi na ovom svijetu ostali isti. Ništa se nije promijenilo.

Barem ne u globalu.

Sad ću biti totalno dosadna. Sigurno ste čuli za ubojstvo Ivane Hodak. Svi bruje o tome. Pol ministarstva otpušteno...
Ko da je ovima u vladi te sada došlo iz dupeta u glavu da nije sve tako rozo. A to što skinsi i ostatak bandi u Zg-u svaki tjedan pretuku desetke ljudi. Ma koga briga. Ti dečki nemaju tateke i mameke koji su uvaženi građani, tj. doktorčeki ili odvjetnici. Ko ih jebe.
Prije koji tjedan, onaj vikend kad je bila Noć gutača reklama, bila sam s frendicama u Zg-u. Frendica je slavila rođendan. I oko 8, pol 9 smo krenule na Gornji grad.. I dočekao nas je stampedo klinaca ko mi koji su se strčali dolje svi u strahu. Ništa nam nije bilo jasno. Dok nisu doše 2 mrcine. Skinsi. Ispred nas hodaju dečko i cura. U pol sekunde su mu razbili nos. I šta će on jadan. Mogo se sam okrenut i otić da mu još i curu ne natuku. I sad nek mi neko kaže da je to OK. Da izađeš van s dečkom i moraš se molit da ga na kraju večeri doma vratiš u jednom komadu.

No uglavnom.. Sad sam stvarno malo već pretjerala.. Sigurna sam da nitko ovo neće čitati. ovaj će post tu vjerojatno biti neko vrijeeme.. Sigurno koji tjedan...

Idem ja sada...
puSSa..

15:29 - Komentiraj { 25 } - # - On/Off

07.09.2008.

Dreams come true

Novi post. Ne da mi se pisati... Nemam neke inspiracije trenutačno. Pukla me inspiracija neki dan u školi. Pod hrvatskim. Al jebiga, nije mi laptop bio pri ruci. A kasnije... Nestalo.

Neću puno o školi. Sigurna sam da svi vi imate dosta svojih briga oko škole.
Dobila sam nekoliko novih profesora. Nisam impresionirana. On se nije pojavio. Nije se preselio u moju školu. Još se nisam odlučila da li je to dobro ili loše. Dobro je jer sam možda na taj način pošteđena novih razočaranja. Ali ipak. Ponadala sam se. Bar na tren. Ako niste shvatili o kome pričam pročitajte moj prošli post.

Nisam puno komentirala ovaj tjedan. Na kompu sam skoro svaki dan ali ne satima kao inače. Dođem, odem do facebooka i malo na msn. Za 5 minuta mi dosadi. Nije mi se dalo čitati postove. A nisam htjela samo doći i ostaviti komentar tek reda radi. Sad idem sve to pročitati. Ako ne sad onda neki drugi dan. Moram sada ići napisati zadaću. Kasnije idemo u goste, a škola je ujutro.

Jučer sam bila na rođendanu jedne frendice. Kupile smo joj ribice. I akvarij i sve to.. 3 ribice.. Dale smo im čak i imena. Nije baš bila oduševljena. Kad se samo sjetim koliko sam ja bila sretna što sam joj kupila ribice. Znam da bi ja skakala od sreće da sam dobila nešto takvo. Nismo svi isti.

Ovaj sam tjedan malo razmišljala o sreći.

Sjedim u razredu. Osjećam kako mi se znoj cjedi niz leđa. Ništa čudno. Temperatura u razredu je sigurno 40 stupnjeva. Ne mogu se koncentrirati. Ali mislim da to baš i nema veze s vrućinom. Nalazim se u drugom svijetu. U učionici je neobično tiho. Čak i pod hrvatskim kada je uvijek galama. Nemamo energije ni volje za to. U pozadini čujem profesoricu kako nešto svoje vrgla i mahanje bilježnica, improviziranih lepeza. Totalno sam bezvoljna. Nije moj dan. Ali nije bio ni jučer ni prekjučer. Jednostavno sam totalno bezvoljna. Ne znam zašto sam takva. Želim biti pozitivna osoba. Želim se smiješiti cijeli dan. Ali nisam od onih koji se smiješe čak i onda kad u sebi plaču. Ne nosim krinku sreće za publiku. Nosim samo krinku ravnodušnosti. Ta mi je omiljena. Prazan pogled, lice bez emocija. Plačem samo kada sam sama. I nitko ne zna za to. Ponekad plačem od ljutnje. Koliko me samo puta sestra svojim bezobraštinama izbacila iz takta. Ravnodušno ju pogledam i otiđem negdje iza zaključanih vrata. I tada dopustim ljutnji i tugi da mi smoče lice. I za samo nekoliko minuta spremna sam za povratak pred ljude. Nigdje ni traga od suza.

Razmišljam. Nisam pretjerano optimistična osoba. Trudim se biti realistična. Ali ipak mi se tu uvijek potkrade doza pesimizma. Toliko sam se puta razočarala. Zar nije onda bolje očekivati što manje, gotovo ništa?? Jer tada se možeš samo pozitivno iznenaditi, a ne razočarati. Koliko sam samo puta zamišljala brda i doline, a dobila samo šturu javu. Bolje mi je ovako. Mali ulozi, mali dobitak, ali i mali potencijalni gubitak.

Opet sam skrenula s teme. Ništa čudno. Pišem još jedan krajnje sumoran post.

Razmišljala sam kada smo mi zapravo sretni??
Pitala sam mnoge.. Svi kažu: Nakon dobrog shoppinga.. Da li je moguće da nas nešto materijano može učiniti sretnima?? Je. Znam kako sam sretna kada si kupim nešto u što sam se zaljubila na prvi pogled. Nije mi bitno što drugi misle o tome. Glavno da se meni sviđa. I da sam ja sretna i zadovoljna kada to nosim. Kada smatram da dobro izgledam, bolje se i osjećam. Hodam uspravnije, imam više samopouzdanja. Površno ili ne, istina je.

Jučer smo se nakon torte odlučile prošetati. Otišle smo do centra. Bilo je oko 11 navečer. Pored nas se užurbano roje klinci mojih godina. Žure se doma, većinom polupijani. Cure glavinjaju u štiklama, dečki zavijaju neke gluposti i povraćaju u kante za smeće.
Mi se slikamo. Desetak nas je. Samo cure. Skačemo od klupice do klupice. Bose smo. Trčkaramo okolo i gledamo koja ima ljepšu pedikuru.. Ljudi nas gledaju kao luđake. Mi se samo smijemo. Nismo bile pijane. Dapače, nismo ništa pile.. Jednostavno smo se prepustile. Dopustile smo si malo djetinjarija. Usred grada. I znam da sam izgledala ko zadnji kreten dok sam izigravala majmuna, ali baš me briga. Već se dugo nisam toliko od srca smijala.

Prisjećam se... Ovih sam praznika svaki dan kada sam bila doma išla s mlađim bratom u obližnji parkić.. Na kraju sam ja njega molila da ide sa mnom. Zašto? Jer se dijete u meni obožava ljuljati. To nam je strast. Kada sam bila mala, tata mi je u dvorištu naše kuće napravio ljuljačku. Crveno-žutu. Samo za mene. Znala sam se satima i satima ljuljati. Zatvorila bih oči i zamišljala da sam negdje drugdje. Maštala sam. Uvijek sa smješkom na licu. Toliko se toga u mom životu od tada promijenilo. Prošlo je 10 godina. Preselili smo se. Potpuno sam drugačija. Ali ta mala nasmiješena djevojčica sa plavim kečkicama i dalje čuči negdje u meni i vreba na svaku priliku da izađe na vidjelo. I u zadnje joj vrijeme uspijeva. Iza mene je godina u kojoj sam se jako promijenila. Puno je toga djelovalo na mene. Od škole, društva, ljubavnih razočaranja.. Toliko sam puta plakala. Toliko mi je puta bilo teško.
Neki piju kada im je teško, neki si režu žile, neki se ubijaju u čokoladi (što i ja često radim), a ja imam svoj jedinstveni recept. Slušalice u uši, odšetam do parkića i ljuljam se ili sjedim na travi i gledam zvijezde. Zatvorim oči i otputujem negdje daleko... Gdje me nitko ne može naći. Toliko mi treba mir. Sada više no ikada. Toliko sam puta pomislila- Što bih sve dala za samo pola sata mira.. Dala bih puno toga... Jako puno toga... Kada dođem iz škole, ponekad sam toliko loše volje da samo sikćem na sve koji mi se približe. Kako ne razumiju da me samo trebaju pustiti na miru. Dati mi nekoliko minuta da zbrojim 2 i 2 u svojoj glavi...

Imam novi ritual.. Ujutro, prije škole, kada me probudi budilica upalim mobitel i uguram slušalice u njega. I onda si priuštim pola sata pravog odmora. Glazba mi toliko toga znači. Slušam sve. Samo da se nađem u pjesmi. I navečer, kada se vratim izvana, legnem u krevet i slušalice u uši. Svaki moj dan počinje i završava glazbom.
Pojedine su pjesme označile čitava razdoblja u mom životu. Svaki put kada čujem I'm like a bird, sjetim se jedne osobe.. Ima toliko toga..
Vrlo sam emotivna osoba. Prepuštam emocijama da me preplave. Ali samo onda kada sam sama. Sama sa sobom. Puno me puta rasplakala samo jedna pjesma..

Pisala bih još, uvijek mogu nastaviti pisati, uvijek mi nešto padne na pamet. Ali ne mogu sada.. Pola ovoga posta sam napisala prije nekoliko dana, ali ga nisam dovršila... Nisam ga dovršila ni sada.. Ispričavam se na ovome što sam vam poslužila.. Nepotpun post prepun jadanja.. Bezveze. Ali jednostavno nikako da smognem vremena i napišem pošteni post.

Ima malo komentara, malo vas je na blogovima, a i ja sam tu puno rijeđe..

Navratiti ću do vas, budite sigurni...

Uživajte..

Do slijedećeg posta, kada ga, i ako bude.,,

puSSa... =)

12:22 - Komentiraj { 32 } - # - On/Off

27.08.2008.

....This is how you remind me...

Sjedim na balkonu. Konačno sam se odljepila od laptopa. U meni se nešto nakupilo. Neki osjećaji. Nešto. Ne znam kako da se riješim toga, pa sam jednostavno odlučila napisati novi post... Ili knjigu, ovisi koliko ću inspiracije imati i kad će me zaboljeti ruka. Uhvatila sam olovku. Odlučila sam sve zapisati na papir. Lakše mi je nego na laptop. Kada vidim te riječi ispisane na papiru, crno na bijelo, mojim švrakopisom čine mi se stvarnije nego na monitoru. Kasnije ću naravno sve prepisati. Da to podijelim s vama. Ovaj post posvećujem, nikome drugome, nego samoj sebi. I nekome tko tako i onako ovo nikada neće pročitati. Možda je i bolje tako. Možda je i bolje da on neke stvari ne sazna. Nešto moram sačuvati i za sebe. Možda je i bolje da on ne vidi koliko mi je zapravo značio. Dok je bio tu.

Otpijam gutljaj kapuchina s čokoladom. Bez šećera .Obožavam to. Moj ritual.. Ogromna šalica svaki dan. Već je mlak.. Stavila sam previše hladnog mlijeka a premalo vode. Ali bez mlijeka mi ne valja... Baš onakav kakav volim... Kremast... Uživam... Prisjećam se svih onih postova koje sam u posljednjih nekoliko dana pročitala. Koliko je njih govorilo o neuzvraćenoj ili davno ugasloj ljubavi?? Mnogo. U koliko sam se samo njih našla. Kao da ih je netko ispisao mojom rukom. Shvaćam koliko je svijet zapravo malen.
Na forumu sam. Točnije podforumu Teens. Idem od teme do teme. Čitam pitanja.. Pitanja koja si i ja postavljam... Čitam odgovore.. Onakve kakvima bi ih i ja napisala.. Shvaćam. Svi smo mi na prvi pogled toliko različiti, no u dubini duše sve nas tište isti problemi, postavljamo si ista pitanja. Koliko samo ima tema o ljubavi. Većinu su ih otvorile cure. Nisam nimalo začuđena. Mi smo osjećajnije. Ili smo barem osjećajnije u javnosti. Tko zna kako je dečkima kad su sami sa sobom. Ne znam.

Gledate li ikada Zaboravljeni slučaj? Obožavam tu seriju. Ja ću pisati o jednom slučaju. Nikad zaboravljenom. Barem ga ja nikada nisam zaboravila.

Na balkonu sam. Puše lagani osvježavajući povjetarac.Otpijam još jedan gutljaj kapuchina. Sad je već hladan. Brat mi donosi kockicu čokolade. Gledam ga. Pruža mi čokoladu. Prisjećam se.

Njegovih očiju boje čokolade. Čokolade koju obožavam. A njega sam obožavala čak i više od čokolade. On je bio moj lijek. A onda je nestao, otišao i ostavio me prisiljenu da se liječim drugim lijekom-čokoladom. Tvornice slatkiša žive na takvima kao što sam ja.

Prisjećam se. Polako sam koračala ulicom u jednoj ruci čvrsto stiščući bratovu šačicu, a drugom teškom mukom gurajući njegov mali biciklić. Na trenutak zastanem da malo predahnem. Kraj mene stoji prijateljica. Po njenom izrazu lica vidim da je daleko od mene. U nekom sasvim drugom svijetu, sa nekom sasvim drugom osobom. Znam koja je to osoba. Osoba koja joj radi društvo samo u mašti. Pitam se gdje se ona sada nalazi. U nekom parkiću gdje sjedi s njim na klupici i promatra zalazak sunca, na nekoj osunčanoj livadi gdje se ljube među proljetnim cvijećem. I ja imam svoj svijet. Paralelan svijet mašte. U kojemu se događa sve što želim.
U to vrijeme, moj se svijet mašte postepeno pretvarao u svijet jave. Nastavljam hodati. Pomislim na sve lijepo što mi se dogodilo u proteklim tjednima. Na stotine njegovih poruka i na tisuće osmijeha koje mi je njima izmamio na lice. Zabrinuta sam. Nismo se čuli gotovo tjedan dana. Grizem se za usnicu. Zar je moguće da je već gotovo? Prije negoli je uopće počelo?? Ne. Uvjeravam se. Nije. Prisjećam se svega što mi je rekao. I opet se smiješim.

Blizu moje zgrade smo. Razmišljam o tome kako ću se sad, kao i svakog drugog dana tih praznika presvući i za koji sat izaći sa prijateljicama. Nasmiješim se. Sretna sam i opuštena. Na trenutak mi je izašao iz glave. Ali samo na trenutak. Iz džepa mi se oglasio mobitel. Poruka. Spuštam bicikl. Kopam po džepu. Mislim na to koliko sam se već puta toga tjedna poveselila da mi je On poslao poruku i koliko sam se puta razočarala. Ovoga se puta ni ne nadam. Vadim mobitel. Vjerojatno mi prijateljica javlja da će ona doći po mene ili mama da će danas kasniti s posla. Izvlačim mobitel. Srce mi u hipu leti u grlo. Otvaram poruku. Od Njega je. Ne mogu vjerovati svojim očima. On mi je posalo poruku!! On me danas navečer zove van!! Prijateljica se već teleportirala u javu, pročitala je poruku preko mog ramena. Obje skačemo i vrištimo od sreće. Prolaznici nas gledaju kao luđakinje. Nije me briga. Sretna sam. Tako sretna. Možda i nikada nisam bila sretnija. Toliko sam čekala tu poruku. Priberem se, povučem brata, bicikl ostavljam prijateljici i brzim korakom idem doma. Pišem poruku, pristajem. O da!! Ulazim u stan. Sva su svijetla pogašena. Nema nikoga. Na stolu pronalazim poruku ispisanu maminim sitnim urednim rukopisom- kod frizera je. Pramenovi. Smetnula sam to s uma. Zovem ju. Dolazi. Hitno. Zovem prijateljice. Vrištim u slušalicu i skačem po krevetu dok moj zaboravljeni brat sjedi u kuhinji i uživa u slatkišima. Mama dolazi za pola sata. Ja sam već spremna. Obrazi mi gore. Kao da imam temperaturu. Izlazim van. Gledam na sat. Prerano je. Imam još pola sata. Idem se malo prošetati. Moram se malo smiriti.

Dolazim na dogovoreno mjesto. Malo mi je bolje. Kasnim samo pokoju minutu. Vidim ga u daljini. Približava mi se brzim koracima. Boja mi se vraća u obraze. Ispričava mi se što kasni, pozdravljamo se i šećemo.. Spontano razgovaramo. O svemu.. Profesorima, školi, braći i sestrama, ljubimcima.. Samo hodamo. Svakih nekoliko trenutaka pogledam ga. Svaki puta kad susretnem te prekrasne oči prođu me trnci. Toliko volim te oči. Toliko sam puta sanjala ovaj trenutak. Smiješi se. Kako obožavam taj smiješak. I dalje hodamo. Kako mi je blizu. Njegova je ruka tako blizu moje. Svaki put kad me dotakne srce mi počne skakati posvuda po tijelu. Euforija. Da. Sretna sam. Presretna. Da bar ova šetnja potraje vječno. Da mogu slušati njegov duboki glas, gledati svoj odraz u tim dubokim smeđim očima i dobiti smiješak upućen samo meni.
Šećemo već više od 2 sata. Bojim se pogledati na sat. Bojim se da ću vidjeti da je već kasno, da se moramo rastati, a meni ni vječnost s njim ne bi bila dovoljna.

Blizu je ponoći. Znam to. Ulice su se ispraznile. Tek ponekad prođe neki zalutali prolaznik ili automobil. Samo nam mjesec pravi društvo. Kao da smo sami na svijetu. I jesmo. Te mi je večeri on bio cijeli svijet. Nisam vidjela ništa osim njega, nisam čula ništa osim njegova glasa, nisam marila za ništa oko nas.. Bila sam tako sretna...

Došlo je vrijeme da krenemo doma. Pita može li me otpratiti doma. Prihvaćam. Još nekoliko minuta s njim. Prolazimo kraj prozora moje sobe. On zastaje. Gleda me. I smiješi se. Pita me može li me nešto pitati. Naravno, odgovaram. „Matea, da li bi ti bila...“.. Ni ne slušam ga. Toliko sam već puta zamišljala ovaj trenutak. Imam već spreman odgovor. Gledam ga i smiješim se. Čekam da dovrši pitanje.

Pitanje koje je zauvijek ostalo nedovršeno. Prekinuo ga je povik. Koji je došao od iza mojih leđa. S balkona na kojemu je stajala moja sestra. „Mama, tata!!!! Brzo dođite!!!“ Vrišti ona. U nemoći gledam kako moji roditelji žurno izlaze na balkon. Trebalo im je nekoliko trenutaka da nas ugledaju. Vidjela sam kako se paralelno licima Njega i mojih roditelja širi crvenilo. Oni su se što su brže mogli nestali s balkona, zajedno sa sestrom koja je i dalje vrištala i upirala prstom u nas. Smeten, pozdravio me i otišao. Osjećala sam kako mi suze naviru u oči.

Pomislila sam koliko se samo toga promijenilo u samo jednom trenutku. Otrčala sam kući, istovremeno ljuta i tužna. Moja se sreća rasplinula kao balon od sapunice.

Nikada se više nije ponovila ona savršena večer. Osim bezbroj puta u mojim mislila. Bezbroj puta kada sam svaku pojedinost pretresala sa prijateljicama. Mojim anđelima bez krila. One su me samo šutke slušale kada je trebalo, grlile me kada sam bila na rubu suza. Možda je On otišao, ali moji su anđeli i dalje uz mene.

Postepeno su zahladili odnosi među nama. Došlo je ljeto tokom kojeg se nismo vidjeli,a zatim i srednja škola. Tu su nam se putevi razišli. Različite škole, različite smjene, različiti svjetovi.

Danas ga rijetko viđam. Neki dan je bio jedan od rijetkih kada sam ga srela. Bio je okružen dečkima, pozdravili smo se, nasmiješili se jedno drugomu i svatko je nastavio svojim putem. No, čak je i nekoliko riječi bilo dovoljno da mi srce ponovno skoči u grlo. Čak i nakon više od godine, na sam zvuk njgova glasa ili na sam pogled na taj osmijeh osjećam se kao i nekad. Ali više nisam sretna nego samo sjetna.

Ne znam kako je njemu bilo, ne znam da li on išta osjeća prema meni. Ne mogu sa sigurnošću ni znati da je ikad gajio neke osjećaje prema meni. Ali ipak. Ovime ga pokušavam spremiti na sigurno, u kutiju, sa naznakom Zatvoreni slučaj i ugurati ga na policu kao što u Zaboravljenom slučaju rade. Ali nekako znam da to ne mogu, ne sada, a možda ni slijedećih nekoliko godina.
To ću moći tek kada odlučim zaboraviti kako sam se osjećala one večeri. Kako sam se voljeno i sretno osjećala. I kad zaboravim one oči boje kestena koje su me tako nježno gledale.

18:47 - Komentiraj { 172 } - # - On/Off

25.08.2008.

Zaljubljenost/ljubav

Hej ljudofi moji... Za početak da se svima zahvalim na komentarima... Možda nekima 100 komenatara nije puno, ali meni je., a pogotovo ako se uzme u obzir da mi je to bio tek 2. post... Drago mi je da sam otkrila sve te vaše blogove i nadam se da će oni, kao i moj, preživjeti početak školske godine...

Budući da nisam napisala ništa već nekoliko dana, ovaj će post vjerojatno biti podugačak jer imam dosta tema za pisanje... Inače, ne pišem postove svaki da, iako sad preko praznika imam dosta vremena, ali glupo mi je napisati post od 3 rečenice u kojem ću napisati: Bok ljudi. Ja sam se danas ustala i oprala zube.. Sad idem u šetnju čujemo se sutra... Heh... Nije ko da to nekog pretjerano zanima...

Kao što sam i spomenula u prošlom postu s frendicom sam dogovorila turneju pidžama partya.. heh... Prvu je večer ona prespavala, tk. probdjela noć kod mene... Gledale smo film Praznik i baš je dobar film... Ako netko voli romantične komedije... Moja preporuka... I ne traje samo 90 minuta ko većina komedija.. Traje oko 2 sata...
U petak smo, čim smo se probudile (oko 12), krenule u kino.. Gledale smo komediju Zohan je zakon... Film je tek došao u kino i preporučam ga svima... Fora je film... A little bit prvrz , ali inače super... Film je završio oko 5 pa nismo odmah krenule doma jer bi upale u najveću gužvu, pa smo prošetale do Botaničkog vrta... Još nikad nisam tamo bila, a živim 20 km dalje...

Drugu smo večer spavali kod nje... I planirale smo gledati horor Oko... Možda ste čuli za remake tog filma u kojem glumi Jessica Alba... Ali ovo je izvorna verzija bez nje... Ali nakon par minuta filma smo se lagano rečeno usrale od straha i odustale od horora. .. I tako smo gledale Umri muški 4.. Iako nisam baš neki ljubitelj tog žanra, film nije loš..

Danas ili sutra mi se još jedna naj frendica vraća s mora pa ćemo još jednom sve 3 prespavati kod jedne i ići ćemo u kino ili u Zg... Moramo što bolje iskoristiti još ovih par dana slobode... Heh..

Jučer smo bili U City centru u kupnji bilježnica i ostalih tričarija za školu... Već je sve probrano pa toplo preporučam svima koji još nisu, da odmah krenu u kupnju bilježnica... Više nije ostalo skoro ništa... Svaka lijepa bilježnica koja mi je pala u ruke je bila geometrijska ... Lagano sam izgubila živce... I sad sam kupila samo pola bilježnica... Jer nisam htjela kupiti one koje su mi ružne...

Ljubav/zaljubljenost

Od dosade sam osim po blogovima počela švrljati i po forumu.. na podforumu Teens otvorena je jedna, meni jako zanimljiva tema... Curu je zanimalo kako bi protumačili razliku između zaljubljenosti i ljubavi i da li ta razlika uopće postoji... Bilo je dosta zanimljivih mišljenja... A ovo je moje...

Mislim da je to zanimljiva i dosta komplicirana tema. Puno sam puta razmišljala o tome.

Mislim da je zaljubljenost ono što ja osjećam cijelo vrijeme za nekoga. To je onaj osjećaj kad si cijelo vrijeme tamo negdje u svom svijetu, smiješak od uha do uha kao da ti je super gluom zaljepljen za facu... Na svaki spomen te dotične osobe srce ti se popne u grlo i iz prve ruke saznaš što je to aritmija srca... A tek kad tu osobu vidiš... Zaljubljen možeš biti u neku osobu koju zapravo ne poznaješ dobro, ili ju samo promatraš izdaleka i gineš za njom. Idealiziraš tu osobu i pronalaziš izliku za svaki njen postupak, pa ma kolko on glup bio.

A kad zaljubljenost počne jenjavati, nakon možda par tjedana, mjeseci ili čak godina kao da se polako počinje pokazivati pravo lice te osobe koju si dosad toliko idealizirao. Tada počinješ shvaćati zbog koga ti je zapravo srce toliko skakalo po cijelom tijelu... Ako ti se svidi to što vidiš, spreman si za slijedeći nivo- ljubav. Smatram da je to najljpše mogući osjećaj na svijetu. Kad tu osobu vidiš ne pomisliš: o kako sexy izgleda u ovim hlačama ili kako ima sladak osmijeh nego pomisliš : u jebote koja sam ja sretnica... I znaš da si ponosni vlasnik cijelog kompleta- sa svim vrlinama i manama. I jednostavno si sretan. I ne treba ti aritmija srca da ti se to potvrdi vec i sam to znaš...

Sad mi je palo na pamet kako bi se to moglo karikirano opisati. Npr. imaš neku čokoladicu i gledaš ju tjedan dana na svom stolu i razmišljaš o tome kako ima prekrasan omot... I samo razmišljaš o trenutku kad ćeš ju otvoriti.. I onda kad odlučiš da je vrijeme da ju otvoriš, možda unutar omota ne nađeš baš ono što si zamišljao. Možda ima malo previše karamele što ti se ne sviđa, ali onda kad zagrizeš shvatiš koliko je zapravo sve zajedno fino kad se spoji čokoladni preljev, biskvit i karamela... I onda jednostavno uživaš... Samo što naravno u ljubavi uživaš puno dulje nego u čokoladici... Heh,... I do čokoladice ćeš puno lakše doći nego do nekog normalnog dečka... Heh

Kao što sam na početku napisala... Mislim da nisam veteran u području ljubavi. I mislim da je reći da nekoga voliš u mojim godinama glupo jer ćeš najvjerojtnije za koji mjesec kad malo hormoni popuste i padne krinka savršenosti shvatiti koliko je zapravo taj osjećaj bio plitki i vjerojatno baziran samo na vanjskom izgledu... Ali, možda ima i iznimaka... Danas sam pričala s jednom frendicom koja se neki dan vratila s mora, a na moru ima dečka s kojim je još od prošlog ljeta... Preživjeli su cijelu godinu odvojenosti i ove su se godine još više zaljubili jedno u drugo... Rekla mi je kako je tek sada shvatila da ga ona zapravo doista vole... Mislim da to moža i je ljubav ili je barem na dobrom putu da se u ljubav razvije... Ja im držim fige da nekako izdrže ovu godinu koliko će biti odvojeni.. Iako sam sigurna da je to ogromno mučenje za oboje... Ali krajnji je rezultat ipak vrijedan toga...

A za nekoliko se godina nadam da ću pronaći nekoga koga ću stvarno voljeti... I nije to onoliko jednostavno kao što se jednostavno zaljubiti.. I zaljubljenost se možda čini glupom, djetinjastom i prolaznom , ali na kraju krajeva ipak je lijep osjećaj biti zaljubljen, a ako si pravi sretnik možda se iz te zaljubljenosti razvije nešto mnogo vrijednije i dugotrajnije- ljubav.

Evo, jako me zanima vaše mišljenje o ovj temi... Pa, ako ste ga voljni podijeliti sa mnom, znate što vam je raditi... Heh.. Tipka komentari se nalazi odmah ispod posta... heh...

Još jednom hvala svima na komentarima i nadam se da sam ih svima vratila...

Do slijedećeg posta....

Šaljem vam veliku
puSSu

13:27 - Komentiraj { 110 } - # - On/Off

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.